Kulture sećanja

Dokumentovano ubistvo

Piše: Edvin Kanka Ćudić

Svakim danom mještani koračaju brčanskom promenadom. Pogled sa šetnice upućen ka Zanatskom centru, vraća ih na početak rata.

 

Rušenjem Savskog mosta koji povezuje Bosnu i Hercegovinu sa Hrvatskom, posljednjeg dana aprila 1992, započela je u jutarnjim časovima srpska okupacija Brčkog. Grada na sjeveru države. Najvećeg pristaništa u zemlji nobelovaca Ive Andrića i Vladimira Preloga. Nemali je broj građana svjedočio dijelovima raskomadanih tijela civila. Većinom sa područja Doboja, Cazina, Jelaha, Ključa, Sanskog Mosta, Tešnja i Velike Kladuše.[i] Stradalo je između 70 i 100 muškaraca, žena i djece.[ii] Od razaranja mosta, u središtu su grada na trećini zgrada stakla bila razbijena. Štokovi vrata i prozora bili su deformisani. Pojedini objekti ostali su bez krovova.

U sljedećim danima, osnovani su zatočenički centri. Nesrpsko stanovništvo je odvođeno u logore. Najpoznatija mjesta zatvaranja postali su pristanište i gradska fiskulturna sala. Mučenja su vršena i u policijskoj stanici. Ubijeno je više stotina civila.

U Luci je od 4. maja pa do avgusta bio zarobljen veći, ali neutvrđen broj muškaraca, žena, djece i starijih lica bošnjačke i hrvatske etničke pripadnosti. Prvi upravnik logora bio je Goran Jelisić. Poznatiji kao „Srpski Adolf“. Na toj ga je dužnosti naslijedio Kostantin Kole Simonović. U maltretiranju nevinih učestvovao je i Ranko Češić. Poznat i po zločinima u „Partizanu“. U dvorani tjelesnog obrazovanja bilo je zatočeno pedeset civila nesrpske nacionalnosti.

Parketara Hajrudina Muzurovića sestra Šuhra je posljednji put vidjela krajem četvrtog mjeseca. Ubrzo je otišao u Brku, selo nadomak Brčkog. Sa prijateljem u vikendicu. Htjeli su se skloniti dok sve ne prođe. No, ubrzo se vratio u grad. Trećeg maja, posljednji su put brat i sestra telefonom razgovarali. Bio je u Novom Brčkom. U podrumu zgrade. Dva dana kasnije, sa majkom i mlađim bratom Mevludinom, Šuhra je izbjegla u Gornji Rahić. Razdvajali se nisu do povratka u grad 2003. godine.

Dan poslije razgovora sa sestrom, Hajrudin je doveden u kasarnu. Iz stambene zgrade Kula. Sa Alagom Selimovićem. Potonji je na tom mjestu prebijen. Tridesetdevetogodišnjeg Šuhrinog brata i druge muškarce iz garnizona su odveli u Stanicu javne bezbjednosti. Sedmoga maja, iz skupine koja je bila postrojena u dvorištu brčanske policije, odveden je Muzurović.

Goran Jelisić, u pratnji nekoliko vojnika, potjerao je Huseina Kršu i Hajrudina Muzurovića ispred sebe. U obližnji sokak na ulazu u Zanatski centar. Iz pravca najstarijeg hotela „Posavina“. „Srpski Adolf“ je bio obučen u policijsku uniformu. Porodice žrtava su se od ranije poznavale. Sada su njihovi članovi zajedno u smrt išli. Ispaljeno je nekoliko hitaca. Obojica su bili mrtvi. Dok ih je Bijeljinac gurao ispred sebe, a potom i kad je krv započela gmizati pločicama centra zanatlija, beogradski je fotoreporter Bojan Stojanović zabilježio egzekuciju. Dunjaluk je vrlo brzo postao svjestan etničkog čišćenja.

Šuhra je informacije o ubijenom bratu prvi put doznala 1997. godine. Do tog momenta, o njegovoj sudbini nije imala saznanja. Kazuje da su njena čeljad doživjela povijest onakvu kakva je zadesila njenog babu. Historija se ponovila. I njenoj su djeci, kao i njenom Asimu, bližnji ostali uskraćeni. Daidže su mu bile Ilijas i Abaz. Iz roda Ljuca. Obitavali su u Bijelom Polju. Do početka Drugog svjetskog rata. Otac joj je bio momak kad su mu ujaci ubijeni.

„Oni su bili masakrirani. Uhvatili su ih žive bjelopoljski Srbi. Izvadili su im oči. Donijeli u avliju da ih drugi vide“, pojašnjava Hajrudinova sestra. Svjedoci su iz Sandžaka pobjegli da sličnu sudbinu ne bi doživjeli. Prvo u Peć. Neki i dalje. Šuhrin se otac doselio u Posavinu. Pedeset godina poslije, slična se priča dogodila i Asimovom sinu.

Da nije bilo formiranja Distrikta i davanja posebnog statusa u Bosni i Hercegovini, vjerojatno bi se i o regionalnom centru bosanske Posavine u ovom trenutku govorilo kao o etnički čistom gradu. No, međunarodna zajednica je na tom putu uložila mnogo truda. Zahvaljujući odlučnoj viziji i politici punoj nade, obitelji žrtava „Srpskog Adolfa“ vratile su se u svoje mjesto. Prema nalazima Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), na prostoru Brčko distrikta BiH, popisan je 51 spomenik. Tri naroda imaju svoja obilježja. Više ih je podignuto borcima nego ubijenim civilima.

Hajrudin Muzurović i Husein Kršo,[iii] ekshumirani su oktobra 2006. godine iz masovne grobnice Gorice. U trenutku izvršenja zločina, Kršo je iza sebe ostavio suprugu i dvoje djece. Ubijen je u 34. godini života. Rasim Muratović i Ermin Kuka u publikaciji o ratnim zločinima u Brčkom navode da ih je likvidirao Goran Jelisić. Ukopani su juna 2007. godine na gradskom mezarju Ivici. Na prvoj održanoj kolektivnoj dženazi civilnih žrtava rata u gradu na Savi.

Svakim danom mještani koračaju brčanskom promenadom. Pogled sa šetnice upućen ka Zanatskom centru, vraća ih na početak rata. Šuhra Ahmetović je jednom prilikom izjavila: „Ljudi jedu ćevape tamo gdje je prolivena krv mog brata“. Na tom je mjestu bio i kontejner za smeće. U blizini je i salon vjenčanica. Hajrudin Muzurović se tog maja namjeravao ženiti. Prethodno je zakazano slavlje trebalo biti na zimu. Pred novu 1992. No, odgodio je zbog smrti oca.[iv]

Iako se svijet još uvijek zgražava nad slikama svirepe likvidacije, majka Ćamila i dalje živi u neznanju. Nikada joj nisu prenesene informacije da je na Stojanovićevim zapisima njen sin Hajrudin.[v] Svakoga maja, fotografije ubijenih civila, uključujući i snimljeno ubojstvo, brčanskim Trgom mladih govore o zlodjelima. Kao opomena. Da se više nikada i nigdje takvo nešto ne ponovi.

UDIK je 2023. godine pokrenuo inicijativu obilježavanja mjesta ubistva dvojice civila. Brčanski lokalni parlament za godinu dana nijednom nije uzeo u razmatranje pomenuti zahtjev.[vi] I dok Distrikt u domovini Meše Selimovića predstavlja primjer multikulturalnosti, u istom je momentu simbol grotesknosti. Znakovi zaraćenih vojski iz devedesetih ovjekovječeni su megalomanskim spomenicima. Nalaze se na razdaljinama od sto metara. Onaj civilima, podignut prošle godine, morao je biti u znaku kompromisa. Za civilne stradalnike Drugog svjetskog i žrtve posljednjeg rata.

Uprkos dokumentovanom ubistvu, Kršo i Muzurović ostaju zaboravljeni od svog grada. Nisu dovoljan razlog da bi se zbog spomen-ploče multietnička vlast u Skupštini međusobno zamjerila. Ipak, žive u sjećanjima obitelji. Jer, njima su ponajviše i bitni. Isto kao što im je važno i obilježavanje mjesta egzekucije onih koji su svojom smrću pomogli da svijet postane svjestan da se i u Brčkom čine ratni zločini.


[i] Jusuf Kadrić, Brčko: genocid i svjedočenja, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1998, str. 62-63.

[ii] Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992-1996, I dio, TPOS-CDTP, Sarajevo-Banja Luka, 2022, str. 44-65.

[iii] Rasim Muratović, Ermin Kuka, Genocid u Brčkom 1992-1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2015, str. 306.i 362.

[iv] Matea Jerković, „Sestra svirepo ubijenog Brčaka: Ljudi jedu ćevape tamo gdje je prolivena krv mog brata“, Oslobođenje, 21.9.2023. (preuzeto: 28.3.2024)

[v] Edvin Kanka Ćudić, „Neobilježeno mjesto sjećanja“, Oslobođenje, 3.5.2023. (preuzeto: 29.3.2024)

[vi] Matea Jerković, „Hoće li u Brčkom biti postavljena spomen-ploča ubijenim civilima? – „Vjerujemo u multietničnost““, Oslobođenje, 2.6.2023. (preuzeto: 28.3.2024)