Kroz komemoracije, političke govore, medije i obrazovanje, mladi u Hrvatskoj prepušteni su politikama sjećanja koja slave rat i ratne uspjehe, a marginaliziraju mirovne inicijative.
Piše: Sven Milekić
Na online okruglom stolu „Rat i mir 1990ih: obrazovanje, pamćenje i mladi u Hrvatskoj“ gostujuća istraživačica pri Nizozemskom institutu za napredne studije Dr. Tamara Banjeglav, viša znanstvena suradnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu Dr. Anja Gvozdanović i znanstvena savjetnica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Dr. Snježana Koren, zajedno sa Svenom Milekićem, raspravljali su o tome kako se u Hrvatskoj pamte rat 1990ih i kršenja ljudskih prava (ratne zločine i njihovo procesuiranje), a kako razne mirovne i mirovnjačke napore. U tome procesu, mladi u Hrvatskoj uče iz iskustava članova obitelji, prijatelja i ostalih unutar njihovih respektabilnih zajednica te kroz politike pamćenja koje je hrvatska država implementirala kroz 30 godina. Te politike pamćenja ogledaju se u komemorativnim praksama, medijskom izvještavanju, političkim govorima, ali i obrazovanju, poglavito u sklopu nastave povijesti.
Domovinski rat (službeni naziv u Hrvatskoj), zauzima dominantno mjesto u hrvatskoj politici pamćenja, postavljen kao centralni povijesni događaj iz kojeg je rođena moderna hrvatska nacija i država. U tom smislu, dominantan narativ o ratu 1990ih predstavlja temelj hrvatske nacionalističke ideologije, ne dopuštajući ili ograničavajući kritičko propitivanje. Nedostatak kritičkog propitivanja teškog nasljeđa ratova 1990ih, koje bi bacilo sjenu na proklamirane uzvišene ciljeve (ratni zločini počinjeni od hrvatskih snaga), vidljiv je u odnosu mladih u Hrvatskoj spram njegove ostavštine. Prema istraživanju kojeg je za Inicijativu mladih za ljudska prava u Hrvatskoj provela Dr. Gvozdanović, mladi u Hrvatskoj imaju daleko više znanja o zločinima srpskih snaga nad Hrvatima, nego zločinima hrvatskih snaga nad Srbima ili Bošnjacima (u Bosni i Hercegovini). Iako mladi načelno podupiru procesuiranje zločina neovisno o etničkom porijeklu žrtve i počinitelja, podrška ovom stavu pada kada se govori o žrtvama srpskog porijekla. Mladi reflektiraju određene elemente dominantnog narativa o ratu, kada se slažu s postavkom da je Hrvatska bila najveća žrtva nametnutog rata i kada se ne slažu s time da se ratne zločine počinjenih prema ne-Hrvatima povezuje s hrvatskim veteranima. Također, to je vidljivo u činjenici da mladi nisu sigurni o ulozi Hrvatske u ratu u susjednoj Bosni i Hercegovini tijekom 1993-94., kada je u tijeku bio hrvatsko-bošnjački sukob. Na sličan način, mladi imaju ambivalentan stav prema radu Haškog Tribunala, što zapravo upućuje na to kako je politička anti-haška retorika, koja je dominirala tijekom 2000ih, našla svoje recipijente.
Isto istraživanje pokazuje kako mladi često zauzimaju neutralnu poziciju, pa tako veliki broj nije siguran kakav stav zauzeti spram srpskih žrtava ratnih zločina počinjenih od hrvatskih snaga, za koje nisu niti sigurni jesu li isključivo kolateralne žrtve. S druge strane, mladi pokazuju sram zbog nesposobnosti hrvatskog pravosuđa da procesuira zločine počinjene od strane hrvatskih snaga. Iako su ovakvi ambivalentni stavovi posljedica činjenice da ratne teme nisu nužno dominantne među mladima, oni ukazuju i na druge fenomene na djelu. Ovo je moguće povezati uz nedostatak znanja o temi koja izlazi iz dominantnog narativa o ratu prema kojem su Hrvatska i Hrvati isključive žrtve rata i ratnih zločina osmišljenih u okviru „velikosrpske agresije“, a srpske žrtve kolateralne žrtve individualnih i sporadičnih zločina nastalih u afektu i prekomjernoj obrani. Također, mlađa populacija često crpi svoje znanje o ratu od članova obitelji ili drugih osoba s direktnim iskustvom rata. Što se tiče institucionaliziranog znanja, kao jedini relevantan izvor znanja mladih o ratu pokazuje se obavezan školski izlet u Vukovar, gdje učenici osmih razreda osnovne škole posjećuju važna mjesta bitke za Vukovar i stratišta nastalih po padu obrane Vukovara 1991. Ovoj temi se isto pristupa iz pozicije osnaživanja dominantnog narativa o ratu.
Državna politika pamćenja, koja cementira dominantni narativ, ogleda se u načinu na koji obrazovni sustav obrađuje ove teme. Ovo se reflektiralo i na donošenju novog kurikuluma za nastavu povijesti, koji mnogi stručnjaci i znanstvenici smatraju problematičnim i rezultatom kompromisa između političkih stranaka na vlasti u periodu od 2016. do2018. godine. Dodatan problem je i stručno osposobljavanje i obrazovanje profesora povijesti u organizaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja, gdje se glavna uloga povjerava institucijama koje reproduciraju dominantni narativ o ratu.
Iako je školska nastava kompleksan fenomen i ovisi o mnogo faktora, udžbenici za povijest ponekad nude nekritički odnos prema ratu 1990ih i njegovom teškom nasljeđu. Udžbenici povijesti obrađuju temu Domovinskog rata u izrazito velikom obujmu, pozicionirajući ga kao centralni događaj iz kojega je proizašla suvremena Hrvatska, koja je prikazana kao žrtva i pobjednik rata. Iako se razlikuju po razini kritičkog propitivanja dominantnog narativa među sobom, sve udžbenike karakterizira izrazito jaki anti-srpski diskurs, koji prikazuje Srbe u negativnom svjetlu kroz čitavo 20. stoljeće, kao „ključnog hrvatskog neprijatelja“. Određeni udžbenici koriste ostrašćen i euforičan jezik kada govore o hrvatskim postupcima – ciljajući na afektivno djelovanje – a pejorativan kada govore o srpskim postupcima.
Udžbenici imaju ulogu osnaživanja dominantnog narativa u načinu prikaza raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, dajući katastrofičnu sliku stanja u 1980-im u svrhu legitimiziranja nove hrvatske države koja se gradi na nedostacima starog režima. Ova instrumentalnost i teleološki pristup prema kojem se prošlost prilagođava tako da ona vodi prema trenutnoj stvarnosti se ogleda i u tome kako se obrađuje tema rata u Bosni i Hercegovini. Genocid u Srebrenici se tako spominje samo kao potencijalna sudbina za stanovništvo Bihaća u ljeto 1995., od čega ih je spasila operacija Oluja. Također, ono što je bitno je i način na koji udžbenici zaobilaze neke teme, kao što su kontroverze oko prvog Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine, kada su hrvatski Srbi od konstitutivnog naroda postali nacionalna manjina, ili bošnjačko-hrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini. Pritom se, u jednom od zastupljenijih udžbenika nudi apologija hrvatskih postupaka, stavljajući fokus na pozitivno djelovanje Hrvatske na opstojnost Bosne i Hercegovine, nauštrb njezinih destruktivnih poteza spram susjedne države.
Isto tako, neki udžbenici vrlo vjerno slijede dominantni narativ o ratu, pružajući sliku Hrvatske kao pobjednika i žrtve. U tom smislu ratne operacije se detaljno obrađuju, a mirna reintegracija Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema pod okriljem UN-a (UNTAES) između 1996. i 1998., vrlo kratko i šturo – jer je rat, a ne mir, temelj suvremene Hrvatske. U svrhu portretiranja Hrvatske i Hrvata kao žrtava, srpski zločini nad Hrvatima se taksativno nabrajaju i detaljno opisuju, dok se zločini hrvatskih snaga nad Srbima vrlo šturo i „zamagljeno“ prikazuju. U takvim prikazima, jezik je vrlo sličan političkoj retorici koja je tijekom 30 godina upotrebljavana kako bi se izbjegla odgovornost države za zločine i razne transgresije.
Kao posljedica penetracije dominantnog narativa o ratu u udžbenike, javne govore, memorijale, medije, popularnu kulturu i mnoge narative koje dolaze odozdo, mladi imaju ograničeno znanje za mirovne napore 1990-ih i 2000-ih od strane raznih pojedinaca i organizacija. Mladi nemaju dovoljno znanja ni o mirnoj reintegraciji čime je dio Hrvatske službeno integriran u hrvatski pravni poredak. Iako se to smatra jednim od najuspješnijih mirovnih misija UN-a u povijesti, on je u javnom prostoru u Hrvatskoj dobivao sporadičan i mali prostor, u sjeni obilježavanja vojnih operacija Bljesak i Oluja. Mirna reintegracija i mirovne inicijative iz 1990-ih ne zauzimaju važno mjesto u kolektivnom sjećanju te se njihovo obilježavanje prepušta gotovo isključivo na organizacije civilnog (mirovnjačkog i ljudsko-pravaškog) društva. S druge strane, vojne operacije se obilježavaju na najvišoj državnoj razini što privlači i medijsku pažnju. Posljedično, mladi ne znaju puno o mirnoj reintegraciji i njihovo znanje o vojnim operacijama je znatno bolje.
Važnost učenja i pozicioniranja pamćenja mirne reintegracije na važnije mjesto u dominantnoj politici pamćenja ima potencijal za približavanje nekad zaraćenih snaga, koje su i danas podijeljene oko problematične ratne ostavštine. Oko mirne reintegracije postoji popriličan konsenzus u smislu da ona predstavlja trijumf racionalnosti nad oružjem i spada među najuspješnije poteze hrvatske politike.
Sven Milekić je stipendista Irish Research Council i doktorand istorije na Univerzitetu Maynooth u Irskoj. Ovaj tekst, kao i online okrugli sto su nastali u okviru Memory Activism Fellowship u Fondu za humanitarno pravo.
