Kulture sećanja

Zaraženi sjećanjem: Komemorativne prakse u Hrvatskoj u vrijeme pandemije koronavirusa

Od početka pandemije bolesti COVID-19 u svijetu, ova bolest često je dovođena u kontekst rata te su se mnogi svjetski čelnici koristili upravo ratnom terminologijom u svojim govorima povodom krize koju je uzrokovao koronavirus.[1] U Hrvatskoj je borba protiv koronavirusa očekivano naišla na usporedbe s Domovinskim ratom. U svom obraćanju naciji 19. ožujka 2020. premijer Andrej Plenković je izjavio da je „borba protiv koronavirusa s kojom se danas suočavamo najveća (..) kriza od Domovinskog rata i najveći izazov za sve nas.“[2] Međutim, razlika između korištenja ratne terminologije svjetskih čelnika s jedne i Plenkovićeve usporedbe koronakrize s ratom s druge strane je u tome što rat u Hrvatskoj nije neko zamišljeno i povijesno udaljeno, već recentno i (za većinu građana) proživljeno iskustvo koje je utisnuto duboko u sjećanje velikog broja ljudi. No, čak i oni koji nemaju vlastito proživljeno iskustvo Domovinskog rata, na njega ne mogu zaboraviti zahvaljujući neprestanom podsjećanju na rat i narativima o njemu koji su svakodnevno prisutni u javnom prostoru.

Upravo zahvaljujući takvoj sveprisutnosti u javnom prostoru, rat u Hrvatskoj nije nešto što možemo zaboraviti, čak i za vrijeme druge, ali bitno drugačije, opće ugroze – pandemije. Ovaj tekst razmatra obilježavanje godišnjice jednog događaja iz Domovinskog rata, pada grada Vukovara, za vrijeme pandemije bolesti COVID-19 u Hrvatskoj i analizira ulogu sjećanja na Domovinski rat u borbi protiv pandemije.

Bitka za Vukovar i pad Vukovara u studenome 1991. godine zauzimaju središnje mjesto u kolektivnom sjećanju na Domovinski rat u Hrvatskoj. U javnom i kolektivnom sjećanju na rat, Vukovar simbolizira patnju i stradanje koje su ne samo taj grad i njegovi stanovnici, već i čitava Hrvatska proživjeli u borbi za slobodu i neovisnost. Vukovar i bitka za Vukovar temelj su službenog narativa o Domovinskom ratu. Taj je narativ, između ostalog, izgrađen kroz rituale komemoriranja koji su, kao što tvrdi Anthony Smith, važni za izgradnju i očuvanje nacionalnog identiteta.[3]

Komemorativne prakse su jedan od ključnih načina oblikovanja nacionalnog identiteta i legitimacije političkog poretka. Održavanje komemoracija igra važnu ulogu jer se njima ne samo održava intenzitet kolektivnog sjećanja, već se i učvršćuje i legitimira vlast. Na komemoracijama kriznih situacija iz prošlosti (kao što je rat) inzistira se i za vrijeme novi kriznih situacija, budući da je zadaća komemorativnih rituala upravo ta da okupe ‘imaginarnu zajednicu’ oko zajedničkog sjećanja na hrabrost i žrtve podnijete u prošlosti te da daju legitimitet postojećim društvenim i političkim strukturama i njihovim politikama u sadašnjosti.

Međutim, nemaju sve komemorativne prakse jednaku važnost za očuvanje kolektivnog sjećanja. Od početka pandemije koronavirusa u Hrvatskoj neke druge komemoracije događaja iz Domovinskog i Drugog svjetskog rata održane su bez sudionika ili s vrlo malim brojem sudionika.[4] No to nije bio slučaj s Kolonom sjećanja u Vukovaru upravo zbog simboličke važnosti ove komemoracije i njezine popularnosti te masovnosti tog događaja. Naime, kao što primjećuje kulturna antropologinja Renata Jambrešić-Kirin, ono što je najvažnije za održavanje rituala kao što su komemoracije je „masovna uključenost i sudjelovanje građana koji svojim afektivnim i tjelesnim postupanjima uvijek iznova regeneriraju komemorativne rituale, to jest njihov magijski potencijal.“ Prisutnost velikog broja ljudi na ovakvim komemoracijama zapravo potvrđuje važnost samog komemorativnog rituala i učvršćuje njegovo mjesto u kolektivnom, javnom sjećanju. Bez okupljanja i osobnog prisustvovanja ne mogu se reproducirati identitet i kohezija grupe (nacije).

Koliku važnost sjećanje na rat u Hrvatskoj ima u javnosti vidljivo je i iz načina na koji su vođene javne polemike o epidemiološkim mjerama, ali i iz toga kako se tim mjerama manipuliralo. Naime, osim što je ove godine prvi puta održana pod posebnim epidemiološkim mjerama, Kolona sjećanja u Vukovaru je ove godine također prvi puta održana na blagdan, budući da je Hrvatski sabor krajem prošle godine 18. studenoga proglasio blagdanom.[5] Zahvaljujući činjenici da je taj dan postao blagdan, Nacionalni stožer civilne zaštite ukinuo je zabranu okupljanja radi obilježavanja blagdana. Time je u Koloni sjećanja u Vukovaru omogućeno okupljanje više od 50 ljudi, unatoč brojim upozorenjima znanstvenika da se time ugrožava zdravlje građana.[6] Iako su iz Stožera najavili da će biti dozvoljeno okupljanje do 500 ljudi, ta je brojka na kraju bila dvadesetak puta veća.[7]

Takvo ekstremno mijenjanje epidemioloških mjera članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite, glavnog državnog tijela za donošenje odluka u borbi protiv koronavirusa, opravdavali su upravo simbolikom rata i žrtve Vukovara. Član Nacionalnog stožera civilne zaštite i ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Krunoslav Capak, na kritike je odgovorio time da je „ovo dan koji zaslužuje da se svi zamislimo nad onime što se događalo 1991. godine i odamo pijetet žrtvama Domovinskog rata, Vukovara i Škabrnje.“ Članica Nacionalnog stožera civilne zaštite i ravnateljica Klinike za infektivne bolesti, Alemka Markotić, iznimno okupljanje koje je dozvoljeno za Kolonu sjećanja u Vukovaru opravdala je izjavom da „postoje određene situacije, svi znamo što je Vukovar.“ Na ovaj je način još jednom učvršćen poseban status Vukovara u kolektivnoj, nacionalnoj svijesti čija se simbolička važnost ne dovodi u pitanje čak niti u situacijama opasnima po zdravlje i živote građana, jer „svi znamo što je Vukovar“.

Zdravlje i životi u sadašnjosti na taj se način podređuju održavanju sjećanja na žrtve iz prošlosti, a znanost podređuje stvaranju mita o prošlosti.

Prošlost i sjećanje na tu prošlost, dakle, imaju u kolektivnoj svijesti veću važnost od krize koja se događa u ovome trenutku. Čak su i kritičari odluka koje je donosio Nacionalni stožer civilne zaštite te odluke promatrali iz perspektive prošlosti, a ne sadašnjosti, i za svoje kritike također koristili diskurz sjećanja na rat. Tako je epidemiologinja iz Vukovara, Kata Krešić, pozvala građane da budu odgovorni i da ne dolaze u Vukovar kako bi sudjelovali u Koloni sjećanja, ali zato jer „nas na takvo ponašanje obvezuje žrtva branitelja za Vukovar i slobodnu Hrvatsku.“ Također, Hrvatska udruga bolničkih liječnika je poslala otvoreno pismo u kojem su napisali da „obilježavanje Dana sjećanja kršenjem protuepidemijskih mjera prlja sjećanje na žrtvu branitelja Vukovara“.

Iako izvlače drugačije zaključke o tome kakve će posljedice nove epidemiološke mjere imati na sadašnjost, kritičari epidemioloških mjera, koje je posebno za Kolonu sjećanja u Vukovaru donio Nacionalni stožer civilne zaštite, ipak koriste diskurs o sjećanju na rat kako bi svojim znanstvenim autoritetom apelirali na savjest građana. Na taj način i sami daju legitimitet važnosti koju prošlost ima nad sadašnjosti. Naizgled nepovezani događaji (Domovinski rat i kriza uzrokovana pandemijom bolesti COVID-19) na ovaj se način izvlače iz njihovog stvarnog konteksta i dovode u direktnu vezu, a sjećanje na žrtve podnijete za vrijeme Domovinskog rata postaje moralna obaveza koja ima veću važnost i težinu od moralne odgovornosti za zdravlje i živote ljudi u sadašnjoj kriznoj situaciji.

Rat, odnosno borba, protiv koronavirusa vjerojatno će jednom (uskoro?) ipak završiti, a onda nakon nekog vremena i izblijedjeti iz javnog sjećanja, ali zaraženost nacije kolektivnim sjećanjem na ovaj drugi, ‘pravi’ rat neće se i ne smije izliječiti jer je kreiranje kolektivnog sjećanja konstitutivni element kreiranja nacije, pa bez kolektivnog sjećanja ne može niti opstati najvažniji projekt nacionalističkih elita – projekt države-nacije.

Tamara Banjeglav

 

[1] Vidi npr. govor francuskog predsjednika povodom obraćanja naciji: https://www.elysee.fr/emmanuel-macron/2020/03/16/adresse-aux-francais-covid19 ili izjave kineskog i američkog predsjednika: http://www.xinhuanet.com/english/2020-02/11/c_138771934.htm

https://www.whitehouse.gov/briefings-statements/remarks-president-trump-vice-president-pence-members-coronavirus-task-force-press-briefing-5/

[2] „Plenković: Borba protiv koronavirusa najveća je kriza od Domovinskog rata, potrebna je odgovornost svakog od nas“, 19.03.2020. https://vlada.gov.hr/vijesti/plenkovic-borba-protiv-koronavirusa-najveca-je-kriza-od-domovinskog-rata-potrebna-je-odgovornost-svakog-od-nas/29041

[3] Anthony Smith, National Identity (London: Penguin Books, 1991).

[4] Za usporedbu, na komemoraciji povodom proboja zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovac, održanoj 22. travnja 2020., sudjelovali su samo predstavnici državnog vrha i predstavnici udruženja žrtava, bez prisutnosti ostalih građana.

[5] Službeni naziv ovog blagdana je Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Vidi Narodne novine, 110/19. www.nn.hr

[6] Vidi npr. https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/ivan-dikic-uputio-apel-oko-vukovara-svijet-je-u-opasnosti-u-hrvatskoj-je-kriticno-1058327

[7] Prema procjenama medija, u Vukovaru se 18. studenoga 2020. okupilo oko 10.000 ljudi, dok su epidemiološke mjere koje su bile na snazi prije 18. studenoga 2020. dozvoljavale okupljanje najviše 50 ljudi. Vidi npr. https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/ljudi-se-okupljaju-u-vukovaru-neki-ocekuju-da-bi-ih-moglo-biti-i-10-tisuca-kafici-su-ipak-otvoreni/

O projektu:

Kulture sećanja u dijalogu je podkast i blog Fonda za humanitarno pravo. Projekat je podržan od strane NIWANO Peace Foundation iz Japana.

Kontaktirajte nas:

Fond za humanitarno pravo

Dečanska 12
11000 Beograd

Email: kulturesecanja@hlc-rdc.org